Real Madrid kroz historiju
Real Madrid španjolsko je sportsko društvo, najveće u toj državi zajedno sa Barcelonom, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Nogometni klub, Real Madrid CF, prema FIFI je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća. To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid-Teka. Adresa Reala je Avenida de Concha Espina 1, 28036 Madrid. Real igra na velebnom stadionu Santiago Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u povijesti kluba. U svojoj je povijesti rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 9 puta.
Španjolsku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 31 put, što je najviše od svih španjolskih klubova.
U sklopu Real Madrida postoji još rezervna momčad Real Madrid Castilla, za koju uglavnom
igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole. Tijekom povijesti madridski je klub imao mnogo
nadimaka. Naširoko je poznat kao kraljevski klub, što će za razliku od nekih nadimaka, ostati zauvijek, zbog riječi Real u nazivu kluba, koju nose još neki španjolski klubovi i koju ovaj klub
ima zbog sjajnih odnosa sa negdašnjim španjolskim kraljem Alfonsom XIII.No, Real su prije zvali drukčije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos. Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. stoljeća dozvoljeno je klubovima kupovanje inozemnih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Europe, pa su ih počeli zvati, naravno, Los Vikingos. Nakon što je predsjednikom postao Florentino Perez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske nogometne zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Los Galactios.
Povijest
Madrid CF
1895. studenti i profesori s Institución de Enseranza, osnovali su klub Football Sky. Igrači su igrali svaku
nedjelju ujutro u Moncloi. 5 godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de
Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. ožujka 1902. osnovan je Madrid FC. Predsjedikom kluba proglašen je
Juan Padrós Rubió. Njega je nasljedio njegov brat Carlos. Zanimljivo je da su i jedan i drugi bili Katalonci.
Prvi je trener kluba bio Englez, Arthur Johnson. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je
osnivanje nogometnog natjecanja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa
del Rey, tj. Kup kralja.
1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi zapaženi
rezultati došli su u razdoblju od 1905. do 1908. kada su osvajali novoosnovani Kup Kralja. Velika godina u
povijesti kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje
kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španjolska je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to La
Liga, a danas je naziv Primera liga, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od
osnivača te lige.Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se
maknuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine
1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba.
Legendarne godine
Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešta veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se
osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina, a osvojen je 1 superkup u 20 godina. No, čekanje navijača se
isplatilo s ulaskom u sredinu stoljeća. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos
mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine nogometnih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa,
Raymonda Kope i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup prvaka, s idejom da bude
natjecanje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet
finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su
osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3
pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg
čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španjolske pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je
samo početak. Real je harao Španjolskom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 naslova
prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takvam, prijetnja Realu bio je gradski suparnik
Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.
Nešta slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španjolske postali su rutina i Real je od 1970. do 1981.
osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od
1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1. Do
kraja 90-ih nisu odvojili naslov pobjednika tog natjecanja. Španjolski superkup je za Real također bio
"začaran" od 1947. do 1988. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova prvaka Europe,
jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup
tek jednom, i to je dosad jedini put da je to natjecanje pripalo Realu. Španjolsko prvenstvo nisu osvajali od
1980. do 1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih naslova prvaka. Što se tiče superkupa, završilo je 41
godinu dugo čekanje i 1988. je Real osvojio i taj trofej, kao i naredne dvije godine. Kao glavni igrači tog
razdoblja pamtit će sr Hugo Sanchez, Emilio Butragueno, Manolo Sanchís, Martín Vazquez, Miguel Paredez i
ostali.
Los galacticos
cijelom desetljeću, superkup dva puta u prvih pet godina, a europski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1997. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi prvaka došli napokon do toliko očekivanog finala. Oslonac momčadi su činili živuća legenda Rául Gonzalez, Christian Panucci, Predrag Mijatović, Davor Šuker, Michael Laudrup, te Fernando Hierro. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedineom Zidaneom. Real je pobijedio 1:0 sumnjivim pogotokom Mijatovića, završivši time razdoblje od pune 32 godine bez naslova u tom natjecanju.
Naslov je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valencijom, sa čak 3:0.
U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U srpnju 2000. godine započelo je novo doba Real
Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Perez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti
klub pun Zidanea i Pavona, u prijevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz
omladinske škole. Da bi to ostvario, Perez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje
velikog kluba. Transferi koji su slijedili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani
Zinedine Zidane, iz najljućeg rivala Barce otet je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska
zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Isprva se ta momčad činila
svjetskim čudom. Nesavladivi stroj koji je 2001. bio prvak Španjolske, 2002. prvak Europe, uz još jedan
osvojeni španjolski superkup, te europski superkup i Interkontinentalni kup. Klub je zarađivao astronomske
svote preko marketinga, pogotovo u istočnoj Aziji, gdje je Real bio kao religija i gdje su se ljudi doslovno
tukli za njihov dres ili navijački šal. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Manchesterova
zvijezda David Beckham potpisao za Real. Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u nogometu ikad.
Ipak, Perez nije znao graditi momčad. Prodao je Samuela Eto´a koji je kasnije u Barceloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Claudea Makéléléa koji je bio duša momčadi, ali nedovoljno velika
zvijezda za predsjednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Bosqueu, klub pamti loše rezultate, svađe u momčadi i potpuni raspad sistema. David Beckham, nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz
Machestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko momčadi, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. "raspao" i čuveni Il Fenomeno je igrao sve lošije. Od 2004. u klub su došli Robinho, koji je prozivan novim Peleom, Julio Baptista, Cicinho i Sergio Ramos koji su trebali biti nove zvijezde, no, niti jedan se nije posebice iskazaoosim ovog posljednjeg . Od 2003. klub nije osvojio niti jedan
trofej. 27. veljače 2006. Perez je podnio ostavku, a zamijenio ga je Fernando Martín Alvarez, no samo na 2
mjeseca, prije nego li je morao odstupiti.
Ramon Calderon
Novim je predsjednikom 1. srpnja 2006. postao 55-godišnji Ramon Calderon, te ubrzo po dolasku na tu
funkciju za trenera doveo Fabija Capella iz posrnulog Juventusa. Za sezonu 2006./07. Real Madrid je trebao
potrošiti čak 100 mil. €. Kao moguće prinove Los Galacticosa spominjalo se bezbroj nogometnih zvijezda.
Prvi su pristigli Fabio Cannavaro i Emerson iz Juventusa, te Ruud van Nistelrooy iz Manchestera. Klub je
navodno nudio i do 125 milijuna € za brazilskog reprezentativca Kaku što je dovelo do velike svađe čelnika
Reala i talijanskog Milana. Tokom sezone klub se pojačao mladim južnoameričkim talentima Higuaínom,
Gagom i Marcelom iz Boca Juniorsa, River Platea i Fluminensea, dok je trener Capello na transfer listu
igrača na koje sljedeće sezone ne računa zapisao čak 16 imena. Među njima su se našle zvijezde David
Beckham, Ronaldo i Raúl. Prvi je u Ameriku otišao Beckham, pa u Milan i Ronaldo.
Međutim, niti nova sezona nije bila nešto uspješna i ubrzo su počele svađe u i oko kluba pa se tako trener
sukobio sa nezadovoljnim navijačima pokazavši im srednji prst tokom utakmice, dok je predsjednik Calderon
jednom zgodom nazvao navijače kazališnom publikom, a igrače razmaženim zvijezdama. Po odlasku u Italiju,
Ronaldo je izjavio kako mu je u Realu bilo kao u noćnoj mori, a Capella je prozvao vragom. Ipak, sjajnim
nizom pobjeda na koncu sezone, Real je u uzbudljivoj završnici pretekao Bacelonu i Sevillu, okitivši se
ponovo naslovom španjolskog prvaka. Unatoč ovojenom prvenstvu, slavni Capello je dobio otkaz, a
zamijenio ga je trener Getafea i bivši igrač Reala, Nijemac Bernd Schuster.
Trofeji
La Liga: 1932., 1933., 1954., 1955., 1957., 1958., 1961., 1962., 1963., 1964., 1965., 1967., 1968.,
1969., 1972., 1975., 1976., 1978., 1979., 1980., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1995., 1997., 2001.,
2003., 2007., 2008.
Copa del Rey: 1905., 1906., 1907., 1908., 1917., 1934., 1936., 1946., 1947., 1962., 1970., 1974.,
1975., 1980., 1982., 1989., 1993.
španjolski liga-kup: 1985.
španjolski superkup: 1947., 1988., 1989., 1990., 1993., 1997., 2001., 2003., 2008.
europski superkup: 2002.
Kup UEFA: 1985., 1986.
Interkontinentalni kup: 1998., 2000., 2002.
Kup/Liga prvaka: 1956., 1957., 1958., 1959., 1960., 1966., 1998., 2000., 2002.
Naslovi kupa i lige prvaka
1956. 4:3 Stade de Reims
1957. 2:0 Fiorentina
1958. 3:2 AC Milan
1959. 2:0 Stade de Reims
1960. 7:3 Eintracht
1966. 2:1 Partizan Beograd
1998. 1:0 Juventus
2000. 3:0 Valencia
2002. 2:1 Bayer Leverkusen
